Vratili smo se živi i zdravi u Zagreb nakon dva dana (18. i 19. rujna 2004.) pentranja , spuštanja i uvlačenja u spilje, kanjone, gudure i prolaze koji svi imaju neka vražja ili paklena imena. Ako niste znali, Gorski kotar su u srednjem vijeku nazvali Vražji vrt (Hortus diabolicus). I Rimljani su ga zaobišli kada su gradili cestu od mora prema Sisciji. Bio je na lošem glasu kao negostoljubiv, krški i šumski kraj koji je pametnije izbjegavati.Kotar Ispred mjesta Prezid, na današnjoj slovenskoj granici, podigli su granicu - Liburnijski limes u 1.st. n.K. Reskriptom kraljice Marije Terezije od 7.studenoga 1778. Hrvatskom kraljevskom vijeću u Zagrebu odobren je pored već postojeća dva kotara Kupskog i Primorskog osnutak i trećeg kotara – processus montanus tertius. Nismo poslušali Rimljane i uputili smo se na dvodnevni stručni izlet. Niti svi vragovi , koji su nas pokušavali omesti u našim nastojanjima da ga osvojimo, nisu nam mogli ništa. Podesili smo prekrasno sunčano vrijeme s kristalno čistim nebom i Gorski kotar bio je naš. Prvo smo zakoračili u Zeleni vir ispod Skrada s 30–60 minuta pješačenja. Kako tko, oni poletniji su se strmoglavili, a cekeraši su bili oprezniji. No, nitko nije pao, iako je bilo onih, koji su svašta nudili samo da snime jedan pošteni pad. Ugledali smo slap čije su se kapljice raspršile niz 70 metarsku liticu. Obasjane istočnim jutarnjim suncem izgledale su kao najfinija paučina. Pokraj slapa je spilja sa stropom u obliku preokrenutog amfiteatra, a ispod njega zrcali se zeleno jezerce. Dogodi se da jezero "presuši", u pravilu kad dođe do tektonskih poremećaja, te par dana nema vode, a kad se pojavi bude mutna. Imali smo sreće, jer nije radila Munjara (HE iz 1921.), da vidimo i potok Curak kojeg ona inače proguta u ljetnim mjesecima. Prije ručka većina je ušla i u Vražji prolaz i penjala se do Muževe hiže. Potok Jasle probio je svoj put između stijena visine stotinjak metara. Svako tko želi doživjeti hučenje i buku potoka mora doći u proljeće ili kasnu jesen kad nabuja. Za vrijeme ručka posjetio nas je i mali domaćin puh koji se nikoga nije bojao. Nakon finog gulaša od divljači, polovica se uputila pješice uzbrdo preko Vražjeg prolaza i u Skrad došla za 1.5–2 sata, a drugi, oni umorniji, prevezli se kombijem. Nakon toga slijedila je duža vožnja po vijugavim cestama preko Crnog Luga (gdje je smještena upravna zgrada NP Risnjak i naša klimatološka postaja) i Gerova (prema nekim zapisima najstarije goransko mjesto iz 1028. godine zvano Gerona) do Parga. Na Pargu nas je dočekala ljubazna Erna Lipovac (naša dugogodišnja motriteljica na glavnoj meteorološkoj postaji) i mladi motritelj Marko Juričan (prvi zaposleni meteorološki tehničar koji je potekao iz prve generacije karlovačke škole). Ksenija Zaninović pripremila je pano s grafičkim prikazom klimatskih i bioklimatskih parametara Parga koji je uručen motriteljici. Razgledavši motrilište naša članica Janja Milković održala je zanimljivo predavanje o specijalnim i zahtjevnim meteorološkim mjerenjima oborine na toj postaji. Sve nas je zainteresirala jer smo vrlo malo znali o tim mjerenjima pa su nakon predavanja pljuštala pitanja. U predahu domaćini su nas počastili kavom, a naše članice Društva pobrinule se za kolače. Razgledali smo i prostoriju meteorološke postaje, kojoj je pod hitro potreban popravak (ne mogu otvoriti prozor pa si zamislite kako im je ljeti, a boje se da im i ne propadne pod). Teškog srca rastali smo se od dragih domaćina. Nas je još čekao posjet Čabru i njegovom Zavičajnom muzeju koji je smješten u dvorcu Zrinskih. Frankopani i Zrinski su dvije najznačajnije obitelji u čije je vrijeme započelo naseljavanja Gorskog kotara u 15. st, a svoj puni razvoj doživio je u 17 st. Petar Zrinski osnovao je grad Čabar (1642.). Sagradio ljevaonicu željeza i kovnicu (1651.) s oko 200 metalskih radnika. Sigurno im ne bi bilo kraja da nisu Zrinskog i Frankopana pogubili u Bečkom Novom Mjestu 1671. Ljevaonica je u jednom nevremenu 31.8.1711. stradala. Jaki prolom oblaka izazvao poplavu rijeke Čabranke. Grad Čabar od toga se više nikada nije oporavio, a i sve se je radilo na zatvaranju ljevaonice. U Zavičajnom je muzeju smještena etnografska zbirka toga kraja kao i donacija 40 slika akademskog slikara Vilima Svečnjaka koji je tu proveo djetinjstvo. Nakon ugodnog druženja s vodičem muzeja Sinišom Ivićem napustili smo Čabar. Mrak je vrlo brzo počeo padati, a nas je čekao povratak po istoj vijugavoj cesti do Fužina, sat i pol vožnje. Da bi si skratili muke, gledali smo skraćenu video snimku svih naših dosadašnjih stručnih izleta po Zavižanu, Palagruži i Istri i uz to se zabavljali šaljivim komentarima. Raspoloženje je bilo na visini. Već dosta umorni, opijeni goranskim zrakom i pješačenjima po brdima i usjecima, stigli smo u nas hotel oko 21sat. Tamo su nas odmah razmjestili po sobama i dali toplu domaću večeru s juhicom koja nam je osobito prijala. Odpjevali smo i jedan Sretan rođendan sa svjećicom na kolaču jednom našem članu. Dočekala nas je i novinarka radio Rijeke, pa iako umorni, dali smo joj i izjave o sitnim zanimljivostima iz meteorologije. Nakon svega uslijedio je jedan dobar spavanac. Drugo jutro nas je dočekalo u magli. No, polazak je bio pomaknut za jedan sat (raskošno u 9.15 sati, a ne u 6 sati kao prvo jutro) pa su se ubrzo pojavile i prve zrake sunca. Nas vodič u Fužinama Marinko Jakovljević pokazao nam je akumulacijsko jezero Bajer te spilju Vrelo. Spilja je slučajno otkrivena prilikom gradnje ceste 1950. Jedina je spilja u Europi koja nema ni jednu stepenicu pa je svima dostupna. Još je po nečemu značajna jer ima jezerce, slap i izvor na tako malom prostoru. Izvor je dubine 40 m, a taj podatak možemo zahvaliti francuskom roniocu koji je imao hrabrosti u njega zaroniti. U spilji ima prekrasnih ukrasa, špageta, saljeva kao i stalaktita i stalagmita koji kad se spoje čine stup. I još jedna zanimljivost. Na jednom dijelu stropa stalaktiti "rastu" koso zbog kontinuiranog strujanja zraka iz istog smjera. Spiljski ukrasi rastu ili po zakonu sile teže (od nekoliko dijelova milimetra do par milimetara godišnje) ili po zakonu kristalizacije kad mogu rasti u svim smjerovima. Kraj spilje uz Jezero Bajer nalazi se i investitorska klimatološka postaja Vrelo Ličanke na kojoj se može vidjeti pokvareni Fuessov anemograf. Dalje smo krenuli prema park šumi Golubinjak i tako smo zakoračili u lokvarski kraj čiji su stanovnici jako ponosni što imaju čak deset spilja na svom području. Golubinjak je proglašen parkom prirode 1955. i proteže se na 50 ha crnogorične šume. Ime je dobio po golubovima dupljašima. Poznat je po dvjema spiljama Ledena, u kojoj se ponekad snijeg zadrži i do srpnja, i Golubinja s prosječnom temperaturom 6–8°C. Na ulazu u Golubinjak dočekao nas je Vid Arbanas sa svojim pićem Jegerom kako bi nas ohrabrio za uspone koji su uslijedili. Naš vodič po Golubinjaku, profesor fizike i matematike u mirovini, poveo nas je preko težeg puta do Paklenih vrata i do Ledene spilje valjda da vidi kakva nam je kondicija. A mi smo već bili u dobroj formi od prijašnjeg dana. Vratili smo se po lakšoj stazi kroz šumu. Predstavnik najmlađih članova Društva učenik iz karlovačke škole meteoroloških tehničara posjetio nas je u Golubinjaku. Mi smo mu uručili članske iskaznice za njega i još 17 njegovih kolega što je ovjekovječio novinar Novog lista. Ispunili smo mu i njegovu najveću želju da se slika s našim iskusnim i poznatim meteorologom Milanom Sijerkovićem. Kad smo se već bili spremi za grah u Tuku u planinarskom domu Bijele stijene, saznali smo da je u Mrkoplju veliko proštenje i zatvorena cesta prema Begovom Razdolju koji smo trebali posjeti nakon ručka. U Begovom Razdolju je najviša klimatološka postaja u naseljenom mjestu. U Mrkoplju je zaista bilo sve veselo, gužva i svima nam je zamirisala janjetina i kotlovina, pa bismo se najradije zaustavili. Tamo smo ugledali i našeg speleologa iz Gorske službe spašavanja Delnice, koji je po profesiji policajac, te nas je sve pozdravio i potvrdio tužnu vijest da ne možemo do Begovog Razdolja. Gužva je bila strašna i vukući se milimetar po milimetar jedva smo došli do graha u Tuku. Kako smo imali dovoljno vremena, nakon ručka smo se razmilili po mrkopaljskom kraju. Hrabriji su otišli do Matić poljane gdje je spomenik smrznutim borcima iz Drugog svjetskog rata. Povratak u Zagreb bio je dugotrajan zbog zagušenosti karlovačke auto-ceste pa je naš vozač autobusa, nakon salta mortale, skrenuo na staru karlovačku cestu. Svi, već mrtvo umorni, dočekali smo i nama dragi Zagreb.