Odmah na početku, ukratko rečeno: bio je to lijepo sažet izlet i istinski doživljaj prekrasne prirode. Dosta drugačiji od ostalih – što je uvijek poželjno. Izvrsno pogođen tajming, lokacija i vrijeme (meteorološki). Krenuli smo u subotu, u 7 sati s uobičajenog polazišta na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Bilo nas je malo društvo, mali bus, ali smo bili hrabri. Neki i sa sitnom dječicom, a bilo je tu i baka i djedova.
Prva međustanica – Senj, brzo dođe, i tu smo se sastali s članovima Slovenskog MD-a, na čiji poticaj, u cilju dobre suradnje, je i bio ovaj izlet. U Senju, koji ne haje za buru, vidjeli smo na djelu ovaj naš jedinstveni fenomen. U kafiću gdje smo popili kavu vjetar nosi i fotelje i stolove, a na Nehajskoj tvrđavi da i ne govorim. Kako li je tek zimi za škure bure! Ali bura nam je po običaju dala sunčan i bistar dan, pa tako krenusmo na Velebit. A gore, šta da vam pričam: pogled na more k'o na dlanu, vidiš Krk s obližnjom Baškom, Prvić, Grgur, Goli i Rab s Loparom. U daljini Cres i Lošinj s Osoršćicom. Dalje je bilo malo magličasto, ali kažu da se inače može vidjeti i Italija!
Gore pri vrhu malo je uža cesta, ima djelom i makadama, ali malim busom kroz šumu, došli smo pred sam Planinarski dom na Zavižanu. Smjestili smo se u domu, dobrodošlica s travaricom, ručak grah s kobasom, ambijent i štimung planinarskog doma, daje vam odmah ugodan, jedinstven osjećaj, vrlo drugačiji od hotelskog. A tek vanjska priroda, zrak i sunce s kojima ćemo krenuti u poslijepodnevnu šetnju, očistit će nas začas psihički i fizički od gradskih zala. Popodne, bilo je doduše bure koja puše, ali ništa prema Senjskoj, zagrijalo nas je sunce, travarica i grah, krenuli smo na kraću okolnu šetnju da upoznamo okolicu. Tako smo uglavnom odabrali mali «botanički vrt» u prirodnoj vrtači u blizini, jer sutra nas čeka duža šetnja po NP-u Sjeverni Velebit. Nije bilo ni jako hladno, tek ćemo po noći, u planinarskim uvjetima smještaja u višekrevetnim sobama osjetiti zube planine. Ali prije toga, zagrijat će nas večernji štimung u domu s «pravim» planinarima – Slovencima. Pjevali smo zajedno hrvatske i slovenske pjesme «bez granice». Pričali smo svašta – uglavnom viceve o Muji i Hasi i drugim internacionalnom stvarima. Spavanje – minimalističko, tek toliko da tu, u dalekoj mračnoj planini, razmažen i nezahvalan čovjek sanja o udobnosti, ne lux hotela, nego vlastitog kreveta.
Ali sutradan, sunčana nedjelja, ni prehladno ni prevruće, idealno vrijeme za ugodnu planinarsku šetnju - hodanje po Premužićevoj stazi po kralježnici Sjevernog Velebita! Slovenci dođoše u punoj planinarskoj opremi: štapovi, ruksaci, gojzerice i sl, a mi kontinentalci i mediteranci ugodno smo se iznenadili lakoćom i udobnošću puta. Svako malo mijenjaju se prekrasni prizori ko na slici: od livada, šuma, vrleti, kamenjara, ponora i slično, uz bogate biljne i cvjetne aranžmane. A možeš ići kol'ko hoćeš i možeš. Ima toga do kraja NP SV-a 30-tak km, i dalje do Baških Oštarija oko 50. Večina nas je došla do Rossijeve kolibe na oko 15 km od doma, a oni orniji planinari, kao Slovenci, odoše i dalje, te se verahu i na okolne vrhove. Sunce, zrak, vizure – ne mogu se opisati, tek da požale oni koji nažalost nisu bili s nama, a i nama je bilo teško vratiti se (mislim i fizički)!
Kako tek poslije toga prija ručak, a još k tome – lička janjetina! Moram pritom pohvaliti trud domaćina - meteorologa domara Ante Vukušića, koji nam je, naravno uz prikaz svih meteoroloških uređaja i opreme, pričao o uvjetima života i rada u ovom surovom, neobičnom, a s druge strane i lijepom ambijentu. To je ovjekovječio na prekrasnim, gotovo umjetničkim slajdovima.
I tako uz ugodno poslijepodnevno druženje i polako opraštanje sa Slovencima i ostalima, pripremamo se za odlazak. Obećavamo da ćemo nastaviti suradnju, pada prijedlog i plan da bi slovenski revanš mogao biti negdje u zimsko-proljetno vrijeme - recimo na Rogli, pa početkom ljeta možda na Krk i td. Uglavnom novo «vodstvo» HMD-a dobro je počelo svoj posao i mi im svi želimo da tako i nastave. Vraćali smo se, da ne idemo istim putem,okolo preko Senja, drugom stranom preko Like, kroz šumu, pa smo stali načas usred sočnih stokom bogatih polja u krasnom selu Krasno da kupimo sira, te se preko Otočca vratili u Zagreb.
Tekst: Vjerni član HMD-a Deda Drvar
