Već navikli da se kolege i članovi meteorološkog društva Kvarnera i Istre okupe i zajedno provedu poslijepodne u dobroj atmosferi, zgodno se poklopilo sa datumom Svjetskog meteorološkog dana.

Odlučili smo se za unutrašnjost Istre. Na njenom krajnjem sjevernom dijelu netaknuti i privlačni krajevi i krajolici, puni su neotkrivenih dijelova, lijepih vidika, bogate povijesti, mitova i legendi. Išli smo u kraj gdje su po legendama živjeli i po svom naumu stvarali istarski divovi.

Istra

Uske doline Mirne i Bračane bile su polazna točka okupljenog društva. Sa samog ušća tih dviju rječica pješačka staza vodi do stijene visoke 197 m na kojoj se nalazi kaštel Pietrapelosa ili „Kosmati grad“, no ideja o pješačenju dočekana je mrkih pogleda starijih kolega , pa smo krenuli na „klasičan način planinarenja“ … autima do vrha. Brzo se družina raspršila po zidinama kaštela, uživajući u harmoniji prirode i krajolika koju oblikovaše istarski divovi iz legendi. Lokacija svoje postojanje vuče iz prapovijesnog doba, preko mnogih feudalnih posjednika, paljena i rušena, danas se obnavlja i rado je posjećena. Prisjećajući se raznih priča o skrivenom blagu, crnim i bijelim izvorima, tartufima hrani divova, pravu prve bračne noći, povijesnih činjenica i legendi, društvo se zainteresiralo za daljnje istraživanje.

Pođosmo dolinom Bračane i ubrzo se uskim zavojitim putovima, uspesmo na 300 m nadmorske visine do skoro napuštenog sela Salež. I sunce se stidljivo počelo ukazivati što nas je oraspoložilo, obzirom na prognozu koja nije bila naklonjena izletnicima.

Otvorili su se novi vidici, a i šetači su bar na kratko došli na svoje. Zanimljivost ovog lokaliteta je u jedinom preostalom stupu srama u Istri, a datira iz 1796. godine. U zapisima stoji da bi svi koji su se u srednjem vijeku ogriješili o onovremena pravila bili vezani za stup srama , a svatko je imao pravo u prolazu izgrditi ili dobaciti ono što je išlo kriminalca, izgrednika, nepoćudnog, nemoralnog … . Nema traga u bilješkama da li je i neki proricatelj u ono doba krivo predvidio vrijeme sjetve, žetve, nevremena ili nečeg sličnog. No ova družina je hrabro stala uz ovaj stup, kao preventivu za neke pogrešna motrenje ili neostvarene prognoze.

Očekivao nas je uspon do Zrenja na 470 m, i ugodnom vožnjom kroz šumu uz samu granicu sa Slovenijom, došli smo na zaravan s koje se otvara pogled na prostor koji vam teško može dočarati turistička brošura. Zrenj (Zreti – vidjeti) je predivan vidikovac, gdje vam pogled hvata Ćićariju i snježnu Učku, doline Bračane i Mirne ispod vas , gradiće na okolnim brežuljcima koje su po legendi izgradili istarski divovi skupljajući kamenje po plodnim poljima, do pogleda na zapad u smjeru kojeg na samo 20-ak km očarava plavetnilo mora. Neprocjenjivo. S tog istog zapada prijete tamni oblaci, sunce se skrilo, a počeo je puhati neugodni SE, pa je uz temperaturu od 8 stupnjeva družina više pomišljala na toplu konobu i jelo. No, to je ožujak mjesec u kojem vrijeme više puta izmjeni sliku dana. Zabilježio je i Ivo Jardas, prikupljajući izreke iz Istre opis ožujka u narodnoj predaji: „Marču deju , da ima devet misal na dan. To će reć, da se va marče jedan dan nekuliko puti vremen prehiti. Zato mu deju: 'Marač brtoglacav'. Onemu človeku, ki j' saki čas druge misli, deju:'Brtoglav je kod marač mesec.'

Iako je postajalo sve neugodnije nakon kraćeg obilaska mjesta, nismo se mogli ne prisjetiti i najpoznatijeg mještanina Zrenja. Po zapisima i nekim povijesnim izvorima rodno je mjesto sv. Jeronima. Živio je na prijelazu iz 4. u 5. st. Papa Damaz, 382. g. poziva ga u Rim za svog tajnika gdje mu povjerava prevođenje Biblije (Novog zavjeta) – slavne Vulgate (prva štampana Gutembergova knjiga) sa grčkog na latinski. A potom samoinicijativno prevodi Stari zavjet direktno s hebrejskog na latinski. Pošto nije prošao na izboru za 38. papu seli se u Betlehem gdje je umro 420. g.

Zanimljivo bi bilo uživati u pogledu sa zvonika visokog 63 m, s kojeg se kažu upućeni, može nabrojati najviše zvonika na Poluotoku. No pogledi i misli okupljenog društva bili su u toploj konobi sa mirisima i okusima koje pruža istarska kuhinja. Nije bilo pametno vođi družine zamjerati se, već ih povesti na seosko domaćinstvo u skrivenom kutu šume gotovo na samoj granici i prepustiti se užicima. Pristigli su i oni koji su bili spriječeni doći ranije. Kako se noć spuštala, kiša je počela padati a atmosfera je bivala sve opuštenija. Do novog druženja s proljeća i na nekim novim zanimljivim lokacijama, lijep pozdrav iz uvijek privlačne Istre.

Tekst: Ivan Ljuština
Foto galerija: Aldo Šverko, Ivan Ljuština