Rano smo krenuli, oko šest sati sa glavnog kolodvora u Zagrebu. Kroz Hrvatsku i Sloveniju prošli smo bez većih zaustavljanja i problema. Konačno, Austrija. Gostionica odmah iza granice... i, gle, uz nju, mali zoološki vrt s paunima, ljamama, itd. Bilo je tu i nekoliko japanskih bonsai pajceka. Oko nas visoka brda, bistri potok i svježi zrak. Padaju prvi izrazi zadovoljstva. Nakon kratkog zaustavljanja stižemo na aerodrom Klagenfurt, na kojem je smještena i meteorološka služba.

Klagenfurt, mali aerodrom, malog prometa. Na pragu Regionalnog meteorološkog centra već nas čeka dr. Franz Stockinger, voditelj ovog centra. Nakon dobrodošlice, popeli smo se u prostorije meteorološkog centra, gdje nam je dr. Stockinger održao zanimljivo predavanje o ustroju meteo službe, te nam pokazao materijale kojima meteorolog raspolaže. Moramo reći da se ti materijali ne razlikuju bitno od onih kojima raspolažu meteorolozi u Hrvatskoj. To je bila još jedna potvrda osjećaja pripadnosti Europskoj meteorološkoj zajednici. Par stotina metara dolje, u sklopu aerodroma, ali na ograđenoj meteoparceli, instrumenti klasični meteorološki instrumenti, ali i, čini se, i neki iz najnovije digitalne generacije. Toplo gostoprimstvo dr. Stockinger-a završilo je odličnim ručkom na aerodromu u ugodnoj i veseloj atmosferi. Organizacija je austrouhrvatski besprijekorna, sve štima, gotovo na sekundu. Najzaslužniji za takvo stanje stvari je naš hrvatski Austrijanac, prof. dr. Ronald Eisenwagner, kojemu zahvaljujemo što nam se pružila prilika kolegijalno posjetiti klagenfurtsku postaju, a još više Sunčev opservatorij Kanzelhoehe ponad Villacha. Hotel Weidenhof, na periferiji Klagenfurt-a... udoban, čist, korektan hotel... istina, za neke malo prebučan, jer je odmah uz lokalnu i vrlo prometnu cestu, ali dobili smo više muzike nego što smo dali para, i u prenesenom i u doslovnom značenju. Za 45 € spavali smo kako tko i imali smo cjelonoćnu zabavu - u restoranu, u prizemlju, te se noći odvijala prava domaća svadba, s polkama. Poslijepodne, prije ove zabavne noći, dio našeg društva su bili Guliveri u Liliput svijetu. Uživali smo u Minimundus zabavnom parku, šetali se među minijaturama najpoznatijih svjetskih građevina. To je zaista bilo vrijedno vidjeti, hvala Vesni Đuričić koja se toga sjetila. Dio družine je šetao po obali Woerther See, hranio patke i labude, gledao jedrilice i uživao u zalasku sunca koruškog miholjskog ljeta. Klagenfurt noću? Prazan grad, šetali smo se, od jedno sedam do devet na večer po najužem centru grada. Jedino, na jednom od središnjih trgova, jednom od rijetkih koji nije bio rekonstruktivno raskopan, za stolovima dva-tri kafića, na otvorenom, sjedi pedesetak lokalnih cura i momaka. Ulica lijevo, ulica desno, nigdje nikoga, ni mačke. Cijelim putem je naš neumorni gospodin Sijerković svojim vrckavim, duhovitim dosjetkama i pošalicama zabavljao društvo u autobusu, sve dok... sve dok nas naš vozač Dragec nije, gotovo okomitom cestom, povezao put Kanzelhoehe, k planinskom vrhu ponad Villacha, oko 1500 metara nadmorske visine na kojem je Sunčev opservatorij. Tu, na tim serpentinama, zapela nam je kost u grlu, a u isti čas je ona polovica autobusa koja se nije znojnim i drhtavim rukama grčevito držala za rukohvate, graknula: pogledajte dolje, kakav prekrasan pogled u ovu provaliju. Koliko je duboka ova gudura? Tristo, četiristo metara, ha? Nije puno pomogla ni nadaleko čuvena humska biska kojom su naši članovi Andrej i Vesna, pojili ovu složnu družinu. Prije gotovo sedamdeset godina, a za potrebe istraživanja pojava na Suncu, pokrenut je projekt osnivanja i izgradnje opservatorija na Kanzelhoehe. Već 1941. godine opservatorij je radio punom parom... i do dana današnjeg ovaj jedini austrijski sunčev opservatorij nije prestao s radom. Naprotiv, dograđeni su novi objekti i instalirani najsuvremeniji instrumenti. Mr. Wolfgang Otruba, voditelj opservatorija, i njegova supruga Helga Otruba Klemenjak čekaju nas na vratima, srdačni i nasmiješeni... njih dvoje obavljaju promatranja raznih pojava na Suncu, a s obzirom da su ovdje montirani i meteorološki instrumenti, obavljaju i meteorološka promatranja i mjerenja. Oboje i rade i žive ovdje i jedini su stalni stanovnici ovog opservatorija u koji često dolaze znanstvenici i studenti. Prezentacija je tekla po standardnoj shemi... teorijski dio, pa razgledanje opservatorijskog instrumentarija i, na kraju, smotra instrumenata, gore, na vrhu krova zgrade. Trebao je na Kanzelhoehe doći i načelnik obližnjeg sela, no bio je spriječen, jer je bio dan mjesta, crkveni praznik, ali nam je kao pravi gostoljubivi domaćin, poslao srdačne pozdrave i slasnu zakusku. Zadnji stop je bio u Villachu, nedjelja je, sve je prazno, ali kafići rade. Najljepše mjesto i zabava koje smo mogli pronaći je bilo ispijanje kave na obali Drave, koja tu prekrasno izgleda. A to nije malo zadovoljstvo, upravo suprotno. Put se bliži kraju, prolazimo kroz tunel Karavanke, prolazimo kroz Sloveniju i sretno i spretno se vraćamo u Zagreb. Društvo putem pita tajnika kada je i kamo sljedeći izlet. No, na to pitanje za sada nema odgovora, samo obećanje da će biti dobar, koristan i ugodan. Spominje se nešto srednja Dalmacija, Lika i Gorski kotar, jug Istre. Ali, o tom, potom. 
Vidimo se dragi prijatelji. Sve najbolje vam želimo.