Rujan je vrijeme kad još uvijek želimo boraviti vani, osjetiti toplinu dana, uživati u ljepotama smiraja ljeta. Pravu prigodu je pružila sredina mjeseca, a ogulinski kraj nam se činio kao stvoren za to. I prihvatismo poziv našeg člana i kolege g. Milana Franića da okušamo gostoljubivost i prisnost njegovog zavičaja. Jedini problem nam je zadavala prognoza. Što smo se više upirali vidjeti bjelinu na ALADIN-u, bivalo je sve crnje. No odustajanja nije bilo.

Skupilo se poveće društvo i, gotovo kao po dogovoru, nađosmo se na naplatnim kućicama kod Ogulina. Domaćin je bio točan. Poveo nas je do središta mjesta i Frankopanskog kaštela. kiša je padala. Kaštel, kako mu i ime kaže, pridružio nam je zaštitu. Nakratko, razgledajući mnoge zbirke i prolazeći prostorijama koje su pričale o prošlosti kraja, običajima i kulturi, zaboravismo na mokro vani. U spomen sobi Ivane Brlić-Mažuranić, podsjetismo se njenih bajki i likova, te pomislih da se neki domaći ili vještice ne poigravaju s nama. 

Jedna od legendi o Kleku, koji se nije dao vidjeti, vezana je za loše vrijeme. U olujnim noćima, oko ponoći se iz cijelog svijeta na Kleku skupljaju vještice, vile, vilenjaci, štrige i štriguni, pa se razvije kolo i cika koja se širi krajem. Da nije ovo neka od njihovih neslanih šala na račun meterologa?Hrabro smo izašli do Đulina ponora, uz vodstvo mlade domaćice koja je vilinskim glasom pričala priču o nesretnoj ljubavi djevojke Đule. Kroz park po kojem su postavljeni likovi i tabele s crticama iz bajki, dovela nas je u gradsko središte. Zanimljivosti je bilo podosta, a na vrelu Cesarovac, čuli smo legendu u koju se treba uvjeriti popivši malo vode. Žene se pomlade, a muškarci bi se mogli zaljubiti u Ogulinku. «Dvije su ipak previše», komentari su iskusnijih kolega. Pa ipak, probajte doživjeti legendu. kiša je nesmanjenom jačinom padala. Zaštitu nam je pružila crkva Sv. Križa na Trgu kralja Tomislava. Uputismo se kod domaćina na GMP Ogulin. Bili smo oduševljeni urednim krugom i okolišem postaje. Kolege svaka čast, možete biti uzor mnogim postajama. kiša je malo oslabila. Klek se i dalje nije dao vidjeti. Kolega Franić je iznio nekoliko važnijih podataka iz rada postaje. Bilo je visokih snjegova, zaleđenih anemografa, gustih višednevnih magli, ali i naglih zatopljenja usred zime pod utjecajem fenskih vjetrova. Približavalo se vrijeme ručka u istoimenom restoranu na jezeru Sabljaci. Pastrva i lički odrezak (uz plave i narandžaste salvete), na trenutak su odagnali nezadovoljstvo kišom. Bilo je odlično!  

Naša vila se u međuvremenu pretvorila u Klečku vješticu, a uz nju je meštar zabave Regoč, podizao atmosferu. Slušalo se o likovima iz bajki, a vrhunac zabave je bilo polaganje za vozačku dozvolu kluba klečkih vještica. Bilo je uzbudljivo. U mnogima od nas se probudila vještica ili vještac. Izdržalo se i po nekoliko krugova trčeći na metlama. Neke članice društva se nisu dale odvojiti od metli. Ipak, vjerovat ćemo i dalje, da su vile. Možda je i to utjecalo da se vrijeme smiri. kiša je stala. Probudilo nam je nadu u ugodnije poslijepodne. Vjerovatno su se mali domaći protrudili pružiti nam ugodnije vrijeme za šetnju uz jezero i uživanje u ljepoti krajolika, mislili smo. No gorostas Klek se nije dao vidjeti. Uputili smo se preko Gomirja do Vrbovskog. Stigavši pred Vrbovsko dočekala nas je, a što drugo, nego opet kiša. Razigrali se domaći i vještice dajući nam do znanja da u ovim krajevima ipak oni kolo vode. Čekao nas je zaštićeni krajolik Kamačnik, sa svojom sutjeskom i rječicom Kamačnik koja se kod istoimenog ugostiteljskog obrta ulijeva u rijeku Dobru. kiša je bila uporna, no bilo je onih koji su ipak prošli dijelom uređene staze, preko drvenih mostića, zastajući na trenutke i uživajući u žuboru rječice i padanju kiše po šumskom bilju, doživjevši tako «divlju romantiku» ovog krajolika. Oni manje romantični, ostaše u restoranu gdje su ih ljubazne domaćice dočekale sa delicijom ovog kraja, pitom od borovnica i šumskog voća. Kolačoljupcima praznik za nepca, a onima malobrojnima koji su sljubili pite s vinom, ostao je neponovljiv buké u ustima. kiša je još jače padala. Možda je ovo sve i bila jedna kišna bajka. Siguran sam da ćemo u Gorski kotar i ogulinski kraj doći ponovo, i otkriti neotkriveno, upoznati nepoznati Klek i uvući se u njegova njedra, ali po sunčanom vremenu, i pokazati da i mi znamo držati vrijeme u «svojim rukama». Dotad, skupljajmo lijepe i sunčane utiske s nekih drugih izleta u bliskoj budućnosti! Vidimo se!  

tekst: Ivan Ljuština