Mnogo prije odabran datum i isplaniran stručni izlet, u Dubrovnik i okolicu, pokazao se pun pogodak u vremenskom smislu. Fronta je prošla, bura je pokazala svoju snagu a petak poslijepodne bivao je sve ljepši. Nakon smještaja u hotel svi su se uputili u bližnji obilazak Gruža i luke, osjetiti i udahnuti oštrinu dubrovačke bure, ali i zagrijati se u pokojem restoranu.

Subota je osvanula vedra, osunčana i manje burovita. Pogled na Srđ iz hotela  plijenio je  pažnju, no dan je isplaniran i moralo se poći. Dočekala nas je simpatična vodičkinja i povela unutar zidina starog grada. Zanimljivo je bilo poslušati, prisjetiti se, ali i nadopuniti znanja pokojom novom i zanimljivom informacijom iz prebogate povijesti Dubrovnika. Vremena je bilo i za kavu, obići lokalnu tržnicu, znamenitost, suvenirnicu ili se poslikati uz svirača lijerice u autohtonoj nošnji.

Punim pogotkom pokazao se rani obilazak staro gradske jezgre jer smo mogli doživjeti kako izgleda navala kruzerskih turista. Izmakosmo  gužvi ukrcavši se  u bus, obiđosomo oko zidina i bacismo pogled na poznatu vedutu Dubrovnika s magistrale. Ubrzo smo u mirnim Konavlima. Pravo opuštajuće okruženje.

Pođosmo središtem Konavala, bogatim poljima opasanim bujnom mediteranskom vegetacijom u zaleđu zračne luke Dubrovnik. Prava prilika predsjedniku za mini predavanje o problemu bure i samom projektu „Bura u Dubrovniku“. Iscrpno i zanimljivo prezentirano, ali izvukosmo se bez dodijeljenih zadaća. Smireni glas vodičkinje, koja će provesti dan s nama, vratio nas je na zanimljivosti i ljepote kraja, te našeg odredišta Sokol Kule. Fascinantna građevina na uskoj kamenoj klisuri potječe iz davnina, a prvi dokumenti datiraju s početka 14. st. Stoljećima zapuštana, danas ipak obnovljena, pruža pregled života i povijesti u Konavlima. Popeti se na zidine vrijedilo je svake pređene skale. Pogled je fascinantan, baš onakav kakav bi poželio svaki meteorolog, od zračne luke Dubrovnik, preko morske pučine do ulaza u Bokokotorski zaljev.

A u pravo tamo smo naumili. I nije trebalo puno nađosmo se na graničnim prijelazima. Bura se potpuno stišala, sunce više rano ljetno no kasno jesenje a put nas je vodio kroz Igalo, Herceg Novi, Bijelu do tjesnaca Verige. Stadosmo na najužem dijelu prolaza, 250 m, u unutrašnji zaljev, upijati boje, s poštovanjem promatrati strme obronke planina što se uzdižu nad nama. Prođosmo Risna i Perast, svrćući pogled na Zaljev svetaca, otočiće Gospe od Škrpjela i Sv. Đorđa i ubrzo stigli u Kotor.

Grad isprepleten bogatom kulturnom i povijesnom baštinom. Obiđosmo trgove sa znamenitostima i osvjedočismo se u grandioznost 4 km dugih zidina. Nije bilo vremena za obići ih, ali dio članova je s radošću vrijeme iskoristio za druženje se s kolegama meteorološke službe na zračnoj luci Tivat. Druženje je bilo zanimljivo, uz izmjenu iskustava i nekih davnih sjećanja starijih kolega. Ugodno je bilo provesti vrijeme s njima, uručiti prigodne poklone HMD-a s željom da se kontakti nastave i dalje.

Sunce je lagano zalazilo, hladovina sve deblja i vrijeme je za povratak. Put skratismo brzim prelaskom pomoću catare i s izmakom dana napustismo Boku kotorsku. A i vrijeme je bilo za nešto pojest. U Seoskoj kući dočekale su nas kolege sa zračne luke Dubrovnik. Aktivni ali i umirovljeni meteorolozi. Ugođaj je domaći, bogata etno zbirka, opojni mirisi domaće kužine; juha, peka, vino, kolači… i iznenađenje koje su nam priredile kolege. Klapa Čilipi u tradicionalnim nošnjama, u kojoj pjeva i naš umirovljeni kolega, ostavili su nezaboravan pečat ovom druženju.

Nakon ovakvog dana nismo se mogli ne osjetiti pravim gosparima. A počinak je dobro došao svima.

 

Nedjelju započesmo nešto opuštenijim ritmom vožnjom kroz grad do GMP Dubrovnik na Gorici, na kojoj nas je dočekao voditelj Zdenko Perušina i kao domaćin upoznao s radom postaje. Lijepa lokacija nad morem, s pogledom na grad i uvale uz toplinu sunca mamilo je na lješkarenje. No valjalo je dalje ka sljedećem odredištu, Arboretum u Trstenom, spomeniku vrtne arhitekture. Stari perivoj sa zbirkama sredozemnih i egzotičnih biljaka, ladanjski ugođaj uz renesansni ljetnikovac obitelji Gučetić-Gozze, mlinicu, akvadukt, baroknu fontanu, paviljon-vidikovcem na more i otoke pružao je prigodnu scenografiju za uživanje i opuštanje u nesvakidašnjoj ljepoti.

Ovako opušteni i ugodno zavaljeni u sjedala zaputismo se u Ston. Cilj nam je bila solana u Stonu, koja potječe iz 14 st., s bogatom tradicijom koju nam je zanimljivo predočio sam vlasnik solane. Bilo je tu niza znanih i manje znanih činjenica, povijesnih fakti a i kviza zapažanja. Ali i priče o zidinama dugim 5,5 km s 40 kula i 5 tvrđava. Impozantna građevina  služila je odbrani grada, solane i poluotoka. Motrilo se s njih na neprijatelja a dali je bilo i kakvih vremenskih motrenja, valjalo bi istražiti. Ono što je pouzdano je da motrenja na klimatološkoj postaji u solani ima u kontinuitetu od 1959.g. Poučno i zanimljivo.

Ni ovdje nije bilo vremena za obilazak zidina, ali za kraći obilazak samog središta Stona i koji gutljaj peljeških vina u obližnjoj konobi se našlo. A i brzo smo stigli na drugi kraj podno zidina u Malom Stonu gdje nas je čekao riblji meni za ručak. Što zbog dobre riblje spize, konzumiranih nadaleko poznatih kamenica i dara domaćina s osmjehom zadovoljstva uputismo se doma.

Usput je trebalo stati u dolini Neretve, kupiti mandarina, smokava a usput popiti kavu i voditi računa da tekuća pitanja ne ostanu nepopijena.

Napornu vožnju ublažilo je ugodno druženje s kolegama, a za takvo što, nadamo se uvijek će biti voljnih.

 

Tekst: Ivan Ljuština