Ove godine organiziran je zajednički stručni izlet Hrvatskog meteorološkog društva i Hrvatskog agrometeorološkog društva u Kuću Velebita i Zavižan. Iz tog razloga i zanimljive destinacije, ispred Lisinskog dočekala su nas dva autobusa. Nakon sto smo se svi okupili, krenuli smo put Josipdola gdje su nam se pridružili članovi i prijatelji iz Istre, Primorja i Gorskog kotara.
Uz pjesmu i puno dobrog raspoloženja, stigli smo u Krasno u Kuću Velebita. Ispred Kuće Velebita nalazio se buromat koji je simulirao buru, a njemu su se dječica posebno veselila. U Kući Velebita imali smo stručne vodiče koji su nam, vodeći nas kroz različite dijelove kuće, pričali o biljnom i životinjskom svijetu, zaštićenim vrstama, jamama i naravno klimi. Zabavan i edukativan obilazak završio je simulacijom spuštanja u Lukinu jamu. U obližnjoj sirani degustirali smo i kupili fini lički sir.
Zatim smo krenuli na prekrasan Zavižan i našu Glavnu meteorološku postaju Zavižan. Tu su nas dočekali srdačni Vukušići, koji su nas upoznali s radom postaje. Nakon ručka u planinarskom domu obišli smo Botanički vrt te se popeli na vrh Kosa. S tog vrha, iako je bila sumaglica, pogled je bio veličanstven! S jedne strane je pucao pogled na planinu, a s druge strane na more i otoke. Čisti planinski zrak, dominantni mirisi majčine dušice i borovih iglica, veličanstveni pogled i prekrasna priroda dobar su razlog za obećanje da ćemo ponovno doći. Na povratku u Zagreb, ponovno smo stali u Josipdolu kako bi se kratko odmorili i pozdravili od naših članova iz Gorskog kotara, Primorja i Istre. Do sljedećeg novog izleta, živi i veseli bili.
Tekst Suzana Filić
METEOROLOŠKI ĐIR
Jutarnje sunce sramežljivo je na istoku provirilo
Našu sumnju u prognozu djelomično raspirilo,
Jer danima se već raspravlja kakav nas čeka dan -
Dal’ će biti k’o stvoren za izlet na Zavižan?
Opremljeni za sve vremenske neprilike,
Iščekujući nove izazove i prilike,
Pred Lisinskim smo utvrdili naše brojčano stanje
I zaputili se radosno na nedjeljno putovanje!
Prva postaja sasvim jasno
Bila je Kuća Velebita, Krasno.
Ovo je jedan sasvim novi pojam
Koji je na sve nas ostavio jak dojam.
Na ulazu opjevani vjetar žešćeg maha
Uveo nas je u unutrašnjost kuće straha.
Tu smo preneraženi pred medvjedom zinuli,
Kao orlovi se hrabro u visinu vinuli,
Spustili se u Markov ponor i Lukinu jamu,
Svjetlom razotkrili podzemlja tamu.
Uz štrudlu, škripavac i krasnarski sir
Nastavili smo naš meteorološki đir.
Predstojeću zavojitu i hrbavu rutu
Preživjeli smo pjevajući uz jednu ljutu.
U Planinarskom domu Zavižan bilo je živo:
Jeo se grah s kobasom i pilo Velebitsko pivo.
Odmarajući na suncu, s naočalama na nosu,
Zainteresirano smo buljili u Zavižansku kosu.
Malo fjakasti, ali želje i volje jake
Napravili smo na brdu prve korake.
Kad smo spretno došli do vrha ostali smo – paf!
Prizor koji nas je dočekao oduzeo nam je dah!
S jedne strane planine i šume, miris jele i bora,
A s druge strane otoci i čari Jadranskog mora.
Ovakvu ljepotu koja čovjeka s nogu može oboriti
Samo Onaj koji nas neizmjerno voli može stvoriti!
Ispunjenog srca i s osmijehom na licu
Posjetili smo svetog Ante kapelicu,
Potom produžili do Botaničkog vrta
U kojem priroda u proljeće nije škrta.
U ljepotama i svježem zraku uživajući,
S pjesmom i leptirom u ruci šetajući,
Vrijeme kao da je proletilo u trenu -
Busevi već čekaše da u Zagreb krenu.
Ipak je bila dobra prognoza i prekrasan dan,
Suncem obasjan dočekao nas je Zavižan!
Doživljenu ljepotu i pogled s visine najveće,
Srce koje je pritom igralo od radosti i sreće
Nadam se da nitko od nas nikad zaboraviti neće!
Tekst Ivana Marinović
