Meteorološka mjerenja u sniježnici kraj Fužina.

Znanstvenici, kao i zaljubljenici u meteorologiju, čini članstvo Hrvatskog meteorološkog društva (HMD) koje već 40 godina promiče meteorologiju u Hrvatskoj. Uvijek spremni na nove izazove prihvatili smo i neobičnu ideju svog člana, a ujedno i planinara, Branka Abramovića da svjetlo dana zamijenimo mrklim podzemljem kako bi obilježili jednu iznimno rijetku obljetnicu - 120 godina prvih mjerenja temperature zraka u sniježnici kraj Fužina u Gorskom kotaru koja je obavio naš poznati botaničar, geograf, planinar i putopisac Dragutin Hirc. U povodu tog događaja organizirali smo obimna sedmodnevna meteorološka mjerenja i opažanja u sniježnici i pokraj nje u razdoblju 21-28. kolovoza 2004. Za kemijske analize uzeti su uzorci snijega i tla s njezinog dna. Prvi rezultati su pokazali dobru kakvoću snijega.

Dragutin Hirc posjetio je sniježnicu 25. kolovoza 1884. godine i izmjerio temperaturu zraka na otvoru sniježnice (11.3°R = 14.1°C) i na dnu (2.5°R = 3.1°C). Spuštanje u samo sniježnicu bilo je dosta teško i mukotrpno, ali isplatilo se je vidjeti tu ljepotu i neobično bilje koje je tamo uspijevalo. Došavši dolje termometar je objesio na suhu granu, ali očaran tom ljepotom zaboravio je na njega. Sjetio ga se tek kad se popeo na vrh jame. Ne mogavši ga pregorjeti vratio se natrag izmjeriti temperaturu zraka. Hirc najvjerojatnije nije niti bio svjestan izuzetnosti tog rijetkog meteorološkog podatka. Sam događaj opisao je u putopisu Na Bitoraju objavljeno u knjizi Gorski kotar iz 1891. godine koju je bogato ilustrirao češki slikar Vaclav Lev Anderle.

Dragutin Hirc u svojem putopisu navodi sniježnicu pod Jožinom planom. No, ta sniježnica nije odgovarala opisu i crtežu iz spomenutog putopisa. Stoga je prvo trebalo otkriti položaj sniježnice u kojoj je Dragutin Hirc mjerio temperaturu zraka. U tome nam je pomogao lovnik Mladen Švast iz Šumarije Fužine koji nas je i odveo do same sniježnice kraj sela Stara Slavica. Nakon toga mogli smo osigurati meteorolološke instrumente u čemu su nam pomogli Državni hidrometeorološki zavod s klasičnim meteorološkim instrumentima i tvrtka Zagrel d.o.o. s digitalnim instrumentom za mjerenje temperature zraka i relativne vlažnosti zraka bez kojeg ne bismo mogli obaviti profilna mjerenja na dnu i oko sniježnice. Meteorološka mjerenja su pomno pripremana gotovo godinu dana, a organizaciju je vodila tajnica HMD Višnja Vučetić uz pomoć članova Branka Abramovića, Dubravke Rasol, Marka Vučetića, Kornelije Špoler Čanić i Krešimira Čanića.

Šesteročlana meteorološka ekipa HMD-a krenula je rano ujutro po oblačnom vremenu iz Zagreba 21. kolovoza 2004. u nepoznato. Dobro raspoloženi vrlo brzo smo uspostavili kontakt sa speleolozima Ivicom Šnajdarom i Brankom Matejčićem iz Gorske službe spašavanja Delnice za koje je to isto bio izazov budući da nisu prije niti čuli za tu jamu. Nakon kratkog okupljanja u mjestu Vrata krenuli smo prvo automobilima do sela Stara Slavica, a zatim pješice kroz šumu natovareni opremom i meteorološkim instrumentima. Kiša je rominjala, ali ništa baš ništa nam nije moglo pokvariti dobro raspoloženje i našu veliku želju za ostvarenje neobičnog pothvata. Prema prognozi vremena znali smo da to neće trajati dugo i sljedećih dana imat ćemo lijepo vrijeme. Ako si mi meteorolozi nećemo podesiti vrijeme, a tko će nam drugi?

Ugledavši sniježnicu dočekalo nas je iznenađenje. Na njezinom dnu bilo je znatno manje snijega nego početkom srpnja kad smo ju prvi puta posjetili. To je značilo da je i jama sada bila toliko dublja. Dakle, ne 25 m kolika je bila prva naša procjena već znatno dublje. Postalo je upitno spuštanje dvojice naših članova, a ujedno i planinara, Dubravke Rasol i Branka Abramovića koji su trebali obaviti meteorološka mjerenja na njezinom dnu. Speleolozi su osiguravali otvor jame i pripremali se za spuštanje. Prvi se po vertikali dubine 40 m, koja je kasnije izmjerena, spustio Ivica Šnajdar. Za to vrijeme Branko Matejčić je pregledavao speleološku opremu naših članova i davao im upute. Neizvjesno je bilo tko i kako će se spustiti niz 40 m duboku stijenu. Svi smo bili napeti i u iščekivanju. Uzbuđenje je raslo. No, nismo mogli čekati prekriženih ruku jer je vrijeme vrlo brzo odmicalo, a trebalo je postaviti i meteorološke instrumente (razne vrste termometara za mjerenje temperature zraka i tla kao i autografe za kontinuirano bilježenje temperature zraka i relativne vlažnosti zraka) oko otvora sniježnice. Tu je najsabraniji bio Marko Vučetić koji je stručno postavljao instrumente. Kornelija Špoler Čanić je zapisivala sve što se događalo, a Krešimir Čanić snimao digitalnim foto-aparatom. Višnja Vučetić je prva izmjerila digitalnim instrumentom temperaturu i relativnu vlažnost zraka kraj otvora sniježnice koje su redom iznosile 15.4°C i 90.1%. Branko Matejčić je ponovo krenuo u razgledavanje otvora jame i došao s radosnom viješću da je pronašao još jedan ulaz u jamu koji je plići. To nas je ohrabrilo i krenulo je spuštanje. Prvo smo na dnu jame ugledali Dubravku Rasol, uslijedilo je veselje, a zatim je i naš pokretač akcije Branko Abramović dotaknuo dno sniježnice. Još jedan pljesak uslijedio je odozgo. Dolje je bilo hladno, a oni su imali puno posla. Morali su obaviti profilno mjerenje temperature zraka i relativne vlažnosti zraka, uzeti uzorke snijega s nekoliko dubina i uzorke tla i postaviti termo-higrograf (ili radijator kako su ga šaljivo nazvali speleolozi) koji je trebao sedam dana kontinuirano bilježiti promjene temperature i relativne vlažnosti zraka. Branko Matejčić je za to vrijeme istraživao samo dno sniježnice i pronašao jedan otvor koji se spuštao dublje u podzemlje. Ivica Šnajdar je s vrha jame po užetu spuštao instrumente. A ostatak meteorološke ekipe mu je pomagao kao i slikao i bilježio sve što se dolje događalo.

Sniježnica se nalazi se na nadmorskoj visini oko 1000 m, smještena je u šumi jele i okružena je vapnenačkim stijenama tako da je dobro zaklonjena od Sunčevih zraka i izolirana od dnevnih promjena temperature zraka. Sniježnica ima vertikalu visine 40 m, a zbog nakošenosti dna ukupna joj je dubina 55 m. Dio nakošenog dna sniježnice pokriven je snijegom. Prvi podaci izmjereni digitalnim instrumentom pokazali su da je temperatura zraka na gornjem dijelu dna bila 3.1°C s relativnom vlažnošću 98.9%. To se poklopilo s temperaturom zraka što je izmjerio Hirc, a na donjem dijelu dna najniža temperatura zraka iznosila je 1.9°C s relativnom vlažnošću 97.5%. Jedan dio ekipe nakon vikenda morao se vratiti svojim svakodnevnim obavezama, a tri naša člana nastavila su sa satnim mjerenjima preko dana sve do srijede kad su im istekli odobreni dani dobiveni od njihove ustanove. Zaštitili su instrumente jer se očekivalo grmljavinsko nevrijeme u četvrtak. Što se događalo u četvrtak samo djelomično će nam pokazati izmjereni podaci jer meteorološke pojave kao npr. grmljenje, sijevanje, tuča, intenzitet oborine i sl. opaža motritelj, a ne mjeri instrument.

Vrativši se u sniježnici u subotu, posljednjeg dana meteoroloških mjerenja, dočekale su nas približno iste temperature zraka na njezinom dnu. Ponavljala su se profilna mjerenja kao i uzimanje uzoraka snijega i tla. Pomno su se dizali instrumenti iz sniježnice i pozorno spremali meteorološki instrumenti. Sve je bilo spremno za povratak u Zagreb. Tako zahtjevna i po život opasna meteorološka mjerenja ne bismo mogli obaviti bez pomoći iskusnih speleologa Gorske službe spašavanja iz Delnica s kojima smo se sprijateljili. U Zagrebu smo se cijelo vrijeme mogli osloniti na našu članicu Vesnu Đuričić, glavnu i odgovornu urednicu Hrvatskog meteorološkog časopisa, koja nam je pomagala u svakom trenutku kada nismo bili u mogućnosti reagirati. Sama meteorološka mjerenje bila su obilato medijski popraćena jer su s nama na terenu proveli jedan dan ekipe HRT emisije Dobro jutro Hrvatska i Dnevnika kao i novinari Radio Rijeke i Novog lista. Vijest je objavila i HINA.

Svima, koji su nam pomogli i podržali u iznimno teškom pothvatu, najtoplije se zahvaljujemo.

Meteorolozi u Hrvatskoj su s tim meteorološkim mjerenjima po prvi put zakoračili u područje speleometeorologije i otvorili mogućnost daljnjeg razvoja tog dijela meteorologije. Sada nas čeka obrada podataka nakon čega slijede meteorološka istraživanja. Želja nam je da preliminarne rezultate prezentiramo na 28. međunarodnoj konferenciji za alpsku meteorologiju koja se održava u Zadru od 23. do 27. svibnja 2005.

tekst: mr. sc. Višnja Vučetić i Branko Abramović
snimili: Branko Abramović, Dubravka Rasol, dipl.ing., Kornelija Špoler Čanić, dipl.ing., Krešimir Čanić i Marko Vučetić, dipl.ing. 

 

Dragutin Hirc (1853–1921) je nakon završene učiteljske škole službovao u mnogim školama diljem Hrvatske. Presudna godina u njegovu životu je 1873. kada je dobio učiteljsko mjesto u Lukovdolu otkuda je za vrijeme ljetnih praznika odlazio na višetjedne izlete po Gorskom kotaru, Lici, Hrvatskom primorju i Sloveniji. Iako nije imao fakultetsku naobrazbu, zahvaljujući svojem entuzijazmu postao je jedan od naših najuglednijih botaničara. Uz to bio je pasionirani speleolog, a bavio se je i alpinizmom. Svoje poznavanje naše zemlje okrunio je monumentalnim djelom Prirodni zemljopis Hrvatske, objavljeno 1905. na 720 stranica. Glavno mu je nedovršeno djelo Revizija Hrvatske flore. Njegova herbarijska zbirka, uz zbirku Ljudevita Rossija, osnova je velikog herbarija Botaničkog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Radio je na poznavanju mekušaca istarsko-kvarnerskog krša, a u njegovoj ostavštini pronađeni su radovi o kršu i hidrografiji Čudesa hrvatskog krasa iNaša podzemna hidrografija. Bio je prvi urednik mjesečnika Hrvatski planinar.

Sniježnice su speleološki objekti u kojima se snijeg zadržava tijekom cijele godine. Obično su to jame u karbonatno-dolomitnim stijenama koje imaju silazni kanal. Zimi se u njima akumulira hladan zrak koji ljeti, zbog veće gustoće hladnoga zraka, ostaje "zarobljen" na dnu jame. Ulaz sniježnice smješten na većoj nadmorskoj visini i zaklonjen od sunca pogoduje zadržavanju snijega na dnu sniježnica čak i tijekom vrlo toplih ljetnih mjeseci. Temperatura zraka na dnu je oko 0°C. Za razliku od sniježnica u ledenicama sa stropa kapa voda prokapnica, koja se smrzava, i tako se stvaraju prozirne sige ledenice.

Ljeti topliji zrak struji u jamu, kondenzira se na stjenke stijena i nastaje špiljska rosa. Zimi je smjer strujanja zraka obrnut. Brzina strujanja zraka u uskim speleološkim objektima može biti i desetak m/s što predstavlja jak vjetar.

Onečišćenje zraka najčešće je prisutno na ulaznim dijelovima speleoloških objekata, a vrlo rijetko ima povećana koncentracija ugljičnog dioksida zbog truljenja organskih tvari. Općenito je zrak u speleološkim objektima zdrav jer se sastoji od negativnih iona koji djeluju terapijski na ljude.

Dubina do koje prodire svjetlost ovisi o širini jame, zakrivljenosti kanala, geografskom položaju otvora, okolnoj vegetaciji, vremenskim uvjetima, godišnjem dobu i dobu dana. Ulazni je otvor sniježnice najčešće okrenut prema sjeveru. Oko sniježnice rastu jele i smreke koje svojom gustom krošnjom priječe izravno Sunčevo zračenje odnosno prejako zagrijavanje. Otvor sniježnice okružuju vapnenačke stijene od kojih se odbijaju Sunčeve zrake što isto pogoduje zadržavanju snijega na dnu jame tijekom cijele godine.

U sniježnicu više snijega uđe posrednim putem nego izravnim padanjem snijega. Oblik krošnje jele i smreke pogoduje za punjenje sniježnice jer zadržava snijeg samo do određene težine, a nakon toga snijeg doslovno sklizne s grana i puni sniježnicu. Vječni snijeg u sniježnici je neproziran, tvrd i zgusnut te je bio pogodan za upotrebu kao led. U prošlim stoljećima snijeg iz Gorskog kotara bio je izvozni proizvod. Kocke leda spremale su se u posebne kace. Otvori na kacama, sve do najmanjih šupljina, punili su se piljevinom, a led se prekrivao slamom i solju. Zatim se prenosio do jadranskih luka (najčešće u Bakar) i dalje brodovima prevozio u Veneciju pa i sve do Aleksandrije.

Primorski ugljenari i pastiri u sniježnicu su se spuštali po deblu jele ili smreke. Dodatno su konzervirali snijeg debelim slojem listinca, do metar debljine, da bi tijekom ljeta sačuvali snijeg za vlastite potrebe i potrebe stoke. U Gorskom kotaru su mesari u sklopu kuća gradili u zemlji posebne prostorije za led, oblagali ih slamom i piljevinom i tako uspjeli u ljetnim vrućinama očuvati led.